StatCounter

Prevazilazenje socijalne anksioznosti (socijalne fobije) korak po korak Ovaj blog je prevod terapije za socijalnu anksioznost. Preveo sam je volonterski, amaterski, sa audio traka. Ovo sto vidite ovde je potpuno besplatno. Imam samo jednu molbu za sve vas: Pisite o ovome na forumima gde je tema socijalna anksioznost, o ovoj terapiji. Pomozite da i drugi ljudi saznaju za ovo. Sto vise ljudi bude spaseno od socijalne anksioznosti, tim bolje!

Grupne terapije:

Beograd: bgdcbt@groupmail.c om, bgdcbt@gmail.co m
Podgorica: 7wazari@gmail.co m
Niš: soc.anx.nis@outloo k.com

Tuesday, November 10, 2009

Seansa br 7 - treci deo

Ove nedelje zelimo da ponovo procitate Strategije smanjenja stresa. Zapamtite da to uradite naglas tako da mozete cuti sebe dok pravite ove izjave. U proslosti mi smo ubedili sebe o mnogim negativnim, netacnim stvarima. Nijedno od nasih verovanja nije tako negativno kako mi mislimo. Mi smo uvecali nase strahove i naduvali ih preko svih proporcija. Hajde da koristimo Strategije smanjenja stresa da vratimo sve nazad u odgovarajucu perspektivu. Smirite se, usporite, to nije nista strasno. Poslusajte istinu, prestanite verovati u ANT lazi.

Pogledajmo sad ono sto razni autori zovu automatski ciklus socijalne anksioznosti. To ide bas uz prirucnik Strategije smanjenja stresa koji smo malopre procitali. Ciklus socijalne naksioznosti je automatski ciklus jer smo u proslosti radili automatske stvari koje su nas zaglavile mnogo godina u bolesnom lavirintu. Hajde da pogledamo ovaj ciklus da se osiguramo da se trajno udaljavamo od socijalne anksioznosti. Ovo je sledeci prirucnik:

Automatski ciklus socijalne anksioznosti

Mi sa socijalnom anksioznoscu smo PREVISE SVESNI nase nervoze i strahova. Kao rezultat ove negativne, snazne, unutrasnje anksioznosti, mi se bojimo da i svi ostali mogu primetiti i da su svesni nasih strahova.

Naravno, kad verujemo da "svi gledaju u nas" ili da "svako primecuje da smo cudni", mi samo jos dodajemo pritisak u toj situaciji.

Ako ja mislim da drugi vide kako sam nervozan, onda ja pokusavam da ne budem nervozan. To je jos VISE pritiska koji stavljam na sebe. Sto vise POKUSAVAMO da NE budemo nervozni, to vise postajemo nervozni. Primetite da je to jos jedan paradoks.

Koristeci negativne emocije, kao sto je pritisak na samog sebe ili pokusavajuci da NE budemo nervozni, mi DODAJEMO pritisak u situaciji... i sta se onda desava? Mi postajemo nervozni, znojimo se, crvenimo, osecamo se anksiozno, drhtimo.

Zasto radimo te stvari? Zato sto pritiskamo sebe da NE radimo te stvari... Ovo je protivno intuiciji i jos jedan paradoks. Ali je istina.

Ovo nas treba podsetiti na paradoks borbe,jer je to ono sto se desava. Uskoro, ako nastavimo da brinemo i vrsimo pritisak na same sebe, bicemo zarobljeni u tom negativnom "automatskom" ciklusu straha.

Mada je u ovo tesko poverovati u pocetku, nasi strahovi i anksioznost nisu tako ocigledni drugim ljudima kao nama samima. U stvari, mi naduvavamo nasu anksioznost izvan svake proporcije u sopstvenom umu. To samo dodaje jos pritiska.

Vecina ljudi sa socijalnom anksioznoscu tesko poveruje u ovo zato sto su osecanja straha i anksioznosti tako snazna. ("Ako se ja osecam ovako uplaseno" oni razmisljaju, "onda to svako moze primetiti.")

Posebno, kada neko iskusi fizioloske efekte koji prate njihove strahove, onda je strah da ce drugi ljudi to primetiti... vrlo snazan.

Na primer, ljudi sa socijalnom anksioznoscu koji

* crvene
* jako se znoje
* zamuckuju
* iskuse tikove na licu i vratu ili druge pokrete
* imaju vlazne ili lepljive dlanove
* svesni su svojih delova tela za koje misle da su ruzni ili neobicni
* ili misle da drugi mogu "cuti" njihovo jako lupanje srca

...smatraju da ovo moze svako primetiti. Mnogo puta ove fizicke manifestacije ne moze primetiti niko drugi.

Anksioznost je ta koja postoji unutar nas i cini da osecamo kao da svako primecuje nas strah i zbunjenost. Ali to nije istina. U nekim slucajevima, nase fizioloske reakcije primete drugi ljudi. Neke reakcije je nemoguce sakriti.

Ali, ti simptomi nikad nisu tako strasni kao sto mi mislimo, a drugi ljudi ih nikad ne primecuju tako puno kao sto mi to mislimo.

Tako da, cak i ako se nasa nervoza pokaze, mi preuvelicamo njenu vaznost drugim ljudima, jer to izgleda tako veliko i emocionalno mocno za nas. Postoji znacajna kolicina literature koja podupire ovo.

Na primer, kad je trazeno da se procene neformalni govornici medju ljudima sa socijalnom anksioznoscu i ljudima bez socijalne anksioznosti, posmatraci nisu mogli da konstatuju da su socijalno anksiozni ljudi nervozniji ili da su vise uplaseni od drugih grupa.

Oni koji su procenjivali su bili trenirani posmatraci. Ali ipak oni nisu mogli da kazu da postoji bilo kakva razlika izmedju dve grupe. Ovo vam se sada mozda cini kao nesto nemoguce da se poveruje, ali je bilo ponovljeno u mnogim studijama.

DAKLE STA MI USTVARI RADIMO SEBI? Mi mucimo sebe kroz nasu sopstvenu unutrasnju anksioznost - a mnogo puta to uopste niko ni ne primecuje.

Ovo moze, delimicno, objasniti zasto je tako tesko za nas da objasnimo nas problem drugim ljudima i zasto drugi ljudi, ukljucujuci terapeute, tako tesko razumeju socijalnu anksioznost. Mi izgledamo normalno, pricamo normalno, i niko obicno ne primecuje nas strah i anksioznost.

U slucajevima kad primecuju, to je obicno nesto malo i beznacajno. Bilo kako mi to osecamo snazno, mi znamo da postoji i da je vrlo mocno i emocionalno za nas. Ali to ne primecuju drugi ljudi.

Dakle, kako da izadjemo iz ove zamke? Kognitivne strategije koje ucite ce imati efekta. Posebno kad ih stavimo sve zajedno kao sto to radimo u ovim seansama. Jedna strategija nije dovoljna. A nisu ni dve. Mi treba da vezbamo sve metode i tehnike. A dobra stvar je, ako citate ove prirucnike svaki dan, ovaj proces se vec desava. Zapamtite, osecanja i misli o tim osecanjima su ono sto mi moramo poceti da menjamo.

Na primer, mozda, samo mozda, ja sam preuvelicavao cinjenice koje sam imao o drugim ljudima. Mozda ljudi ne primecuju moj strah tako mnogo kao sto ja mislim da primecuju. Mozda ja izgledam vise pod samokontrolom nego sto mislim. Da li je takodje moguce da ja ne sramotim sebe tako mnogo kao sto mislim?

Neka ova pitanja prodju kroz vas um svaki dan. Jer ce vam odgovor na sve njih biti jasan tokom vremena. To ne znaci da se nece desavati situacije kad ce ljudi primetiti da smo nervozni ili zbunjeni. Ponekad je tesko da se sakrije lice kad pocrvenimo. Bilo kako, mi cemo biti svesniji ovoga nego bilo ko drugi. Niko drugi se ne gnjavi zbog ovog kao mi. Da bi se oporavili od socijalne anksioznosti, mi treba da usporimo i racionalno sebi kazemo: Koga je briga? Da li me neko ne voli zato sto mi je lice pocrvenelo? Mora da su vrlo plitke osobe. Ako me neko ne voli jer pokazujem ponekad nervozu, lose za njega, on ionako nije vredan. Na ovaj nacin, mi ucimo da budemo racionalni umesto emocionalni sa nasim mislima i osecanjima. Kako se ovo dogadja, mi idemo u pravom smeru i koristimo nase nove neuroputanje. Socijalna anksioznost to ne voli.

Nazad <<     Dalje >>

8 comments:

  1. to mi je i najveci problem,jer svaki put kad bi se zakocila,zacrvenila, svi bi komentirali kasnije osobi koja me zna ona je jako cudna,mozda se drogira,nije sva svoja..

    ReplyDelete
  2. Kako mislis zakocila?
    Meni se katkad desavalo da mi se lice potpuno zakoci i misici se zategnu na licu, a takodje i oci pocinju da mi se sklapaju ili ukrstaju i misici vrata zatezu(ukoce). Sada je mnogo bolje, vec sam na 10toj seansi, sada mi se samo desava da mi se vrat zakoci, ali u znatno manjoj meri. Shvatio sam da ljudi uopste ne primecuju to, al realno, sagledaj situaciju. Samo ti obracas paznju na to, niko drugi... Tako da i ako neko iskusi tikove, drugi ne razmisljaju o tome uopste, pa tako ni ne primecuju. :)
    Hvala Zlajo, jos jednom :)

    ReplyDelete
  3. Da, fiziološke reakcije i jesu najveći problem zato što se uvek nađe neko da to prokomentariše ili da ti se podsmeva zbog toga, a ti sebi ne možeš da narediš da ne crveniš, već pocrveniš još više i onda se zablokiraš. :-(

    ReplyDelete
  4. Ziva istina...ja sam poceo u pojedinim situacijama da se ogledujem na telefon u blago anksioznim situacijama da vidim jesam li crven u licu...to nikako ne radite, samo pojacavate negativne emocije... od sad, spori govor i izostrim pogled u sagovornika da misli da ja njemu trazim mane:-))))

    ReplyDelete
  5. Ima zlih ljudi, koji ako saznaju za našu anksioznost, pokušavaju nas još više ponižavati. Takvih ljudi se treba kloniti u procesu terapije. Razgovarajte sa dobronamernim ljudima.

    ReplyDelete
  6. Primećuju drugi naše fiziološke reakcije samo što oni tome ne pridaju toliki značaj koliko mi mislimo. Opet, zavisi i koje fiziološke reakcije. Pocrvenelo lice, što je moj veliki problem, stvarno je nemoguće sakriti. A, još veći problem je što umem da pocrvenim i zbog najmanje gluposti, onda možete misliti kako pocrvenim kada me nešto stvarno plaši. I drugi ljudi uvek to primete, vrlo često i komentarišu, što meni jako smeta zato što zbog toga odustajem od mnogih stvari. :-(

    ReplyDelete
    Replies
    1. Да, баш је грозан тај осећај. Ја или поцрвеним, или побледим од страха. Зато треба рећи: "Па шта? ако поцрвеним, то ме неће убити. Ако ме други због тога не воле, то је њихова лоша срећа". Али то је ипак лакше рећи него урадити.
      Јерина.

      Delete
    2. Baš tako. Ja se nekad uopšte ne setim sebi to da kažem. U svakom slučaju, terapija deluje, ja se osećam bolje.

      Delete

Followers